ARHE

ARHE 12 • 2009 * godina VI

UVODNIK

TEMA BROJA: BIOETIKA

FILOZOFSKA PISMA

Za stvaraoce na područjima filozofije i etike u našoj zemlji problematika bioetike, odnosno, biomedicinske etike, bioetičkih istraživanja, uopšte, bioetičke svijesti u cjelini, te biomedicinske svijesti posebno još uvijek je terra incognita. Od ove ocjene jedino može biti izuzeta manja grupacija filozofskih djelatnika, okupljenih oko Odseka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, koja je posljednjih godina, na podsticajima koji su dolazili, u prvom redu, od dobre kolegijalne saradnje s hrvatskim i njemačkim bioetičkim filozofskim i naučnim krugovima, pokušavala da na sistematičniji način izgradi temelje za jednu filozofsku bioetiku, kao i da u našem domaćem filozofskom i naučnom svijetu probudi bioetičku svijest. Ipak, djelovanje te grupacije stvaralaca bilo je, silom prilika, više usmjereno na manifestovanje u pomenutim krugovima, na značajnim međunarodnim konferencijama i kongresima, kao i u odgovarajućim bioetičkim publikacijama.

Takve su okolnosti u bitnom smislu uticale da se Uredništvo časopisa Arhe odluči da ovu tematsku svesku, s akribijom koja pripada svijesti o utemeljujućem početku filozofske bioetike u nas, posveti problemima bioetike. Obiman, bogat i tematsko-problemski raznovrstan izbor tekstova proveden je iz osnovne uređivačke odluke da se nadoknađivanje velikog kašnjenja s utemeljivanjem bioetike provede pokušanjem da to utemeljivanje bude provedeno i legitimirano iz duha filozofske etike. Ta se namjera pokazuje u tekstovima Milenka Perovića, Ante Čovića, Regine Kater, Norberta Valca, Valtera Švajdlera, Klausa Tomale, Serđa Belardinelija, Mihaela Fuhsa, Petera Ritera, Ivana Cifrića, Gintera Peltnera, Željka Kaluđerovića, Sonje Antonić i Hrvoja Jurića.

U rubrici Filozofska pisma Uredništvo Arhea omogućava jedan specifični pogled na filozofsku tradiciju. Ljubaznošću Aljoše Mimice i Jasne Šakota-Mimice publikujemo po prvi put na našem jeziku dio prepiske između Dekarta i princeze Elizabete (koja će se u integralnom obliku pojaviti uskoro kao posebna publikacija). Deo prepiske koji publikujemo posvećen je problemu blaženog života. Čitalački pristup velikom fragmentu te epistolarne filozofske literature otvara tekst Jasne Šakota-Mimice.

U Prilozima objavljujemo prikaz jubilarnog izdanja dela Čarlsa Darvina „Postanak vrsta“. Prikaz notira redakciju prevoda glasovite Darvinove knjige na naš jezik, informiše o počecima biblioteke Physis izdavačke kuće Akademska knjiga iz Novog Sada, te na specifičan način obilježava godinu Darvina.

Uredništvo

Autor tematizira nekoliko osnovnih istorijskih i sistematskih pitanja o filozofskom i naučnom utemeljenju bioetike kao relativno nove misaone i istraživačke discipline. Bioetika se još uvijek nalazi u procesu traganja za vlastitim predmetnim poljem, nosećom misaonom i projekatskom paradigmom na kojoj bi se zasnivala, kao i za primjerenom misaonom i istraživačkom metodom. Autor smatra da tematizacija etičke biti bioetike mora obuhvatiti pitanja o činjenicama i razlozima nastanka bioetike, o problemu filozofskog i etičkog određenja bioetike, o filozofskim i aksiološkim osnovama bioetike, kao i o problemu odnosa filozofske etike i bioetike.

Die bioethische Debatte ist derzeit dominiert von einer einseitigen Bestimmung der Person durch Selbst-Bewusstsein und Rationalität und die sich darauf stützende Autonomie. Der Körper gilt als Gegenstand der empirischen Wissenschaften und ist nur durch seine biologischen Funktionen von Bedeutung. Doch wie weit ist diese Bestimmung des Körpers und damit auch des Verhältnisses von Körper und Geist adäquat? Und stimmt es eigentlich, dass die Identität auf Selbstbehauptung ohne wesentliche Beziehungen zu anderen Personen gegründet werden kann? In dem Moment, in dem man den Einzelnen nicht mehr als quasi atomisiertes Individuum begreift, sondern die Dimension der Intersubjektivität einbezieht, muss man auch die Bestimmung des Körpers erweitern. Kommunikation beruht auf dem leiblichen Ausdruck von Intentionen, Gefühlen und Stimmungen, kurz: auf dem sinnlichen Ausdruck von Subjektivität. Der physiologisch funktionsfähige Körper ist immer zugleich erlebter und von anderen in seinem Ausdruck wahrgenommener Leib. Eine Ethik, die die Integrität des menschlichen Lebens schützen will, muss die Einheit von Körper, Leib und Geist ebenso wie interpersonale Beziehungen einbeziehen. Mit dem Verständnis von Autonomie ändert sich dann auch die Bewertung von Grenzsituationen.

Članak govori o pitanju „granica“ života. Pojam život odnosi se na organsko i na kulturu (društvo), koja ima svoj „životni vijek“. Diskurs o životu kultura relevantan za njihov odnos prema životu, a time i za bioetičko pitanje. Autor polazi od teze da svaka kultura formira odnos prema biološkom životu i prema drugim kulturama, postavljajući različita ograničenja tijekom povijesti kao i u suvremenosti. Granice se odnose kako na ograničavanje uvjeta života životinjskog svijeta, tako i na ograničenja čovjekova života - slobode unutar kulture i slobode autonomnog napretka kultura (društava). S demokracijom se ne smanjuju ograničenja životu.U tom kontekstu propituju se tri teze: (1) Zahvaljujući znanosti i tehnici, granica života postaje pomična, pa čovjek duže živi. Istodobno kulturni imperijalizam skraćuje ili ugrožava život mnogih kultura (društava); (2) Povećava se kontrola nad životom (ekološkim uvjetima i socijalnim uvjetima). Najveću moć imaju tehnika i veliki međunarodni sustavi koji propisuju režime života kao ograničenja životu; (3) Globalni ekosustav se održava zahvaljujući umreženosti brojnih ekosustava. On teži očuvanju strukture i stabilnosti (zakoni ekodinamike nasuprot zakonu termodinamike - entropiji). Posljedice granica su (1) čovjekovo fizičko i mentalno prilagođavanje na sustave kontrole života u svakodnevici u funkciji akceptiranja postavljenih granica; (2) smanjivanje kulturne raznolikosti i globalna socijalna neravnoteža; (3) propitivanje i kritika stanja unutar društva (sustava), umjesto propitivanja društva (sustava) kao takvog.

The author thematizes the issue of pluri-perspectivistic grounding of integrative bioethics. The analysis begins with the exposition of the integrative program of bioethics, thus overcoming the ethics in politics by taking in consideration the need for legal and political regulation of the bioethical questions in context of minimal consensus. The expose continues in setting up the relation between bioethics and biopolitics, as well as bioethics and technology.

Bioethik entsteht im letzten Drittel des 20. Jahrhunderts einerseits als Reaktion auf wesentliche medizinisch-technologische Neuerungen wie z.B. die Möglichkeit von Organtransplantationen und In-vitro-Fertilisation. Andererseits drückt sich in der Bioethik ein ethisches Reflexivwerden von Leben aus: Leben gilt in der „reflexiven Moderne“ nicht mehr als oberster Wert schlechthin, sondern wird zunehmend nach Kriterien der Lebensqualität beurteilt. Leben kann auf einer basalen naturwissenschaftlichen Ebene als Selbstorganisation präbiotischer Moleküle verstanden werden, die durch Synergie eine emergente Qualität schaffen. Auf einer kulturellen Ebene wurde Leben durch die Geschichte hindurch verschieden interpretiert. Es ist jedoch als Paradox wie als Absurdität aufzufassen, wenn von einem unterstellten Sinn, wie die Evolutionstheorie nahelegt, abgesehen wird. Die Freiheitspotentiale der bioethischen Reflexivität werden jedoch von Ängsten blockiert, die zu einem Festhalten am Gewohnten führen. Der spezifisch deutsche Konservativismus in bioethischen Fragen speist sich zudem aus den Erfahrungen im Umgang mit dem „unwerten Leben“ in der Zeit des Nationalsozialismus. Er beherrscht das Gros der bioethischen Diskussion, während in der Lebenswelt Leben längst nach Kriterien beurteilt wird.